Trodnevni izlet u Boku kotorsku

Ovogodišnja destinacija zajedničkog putovanja djelatnika banjolučkog KŠC-a na kraju nastavne godine, odnosno pred odlazak na ljetni raspust, bila je Boka kotorska – Perast, Kotor, Prčanj, Tivat… sa svim svojim bogatim kulturno-povijesnim i prirodnim naslijeđem.
Boka kotorska, Zaljev svetaca ili pak Nevjesta Jadrana kako ju je svojedobno nazvao pjesnik Aleksa Šantić, bila je krajem lipnja/juna nezaboravna turistička destinacija djelatnika Opće gimnazije Katoličkog školskog centra u Banjoj Luci.

Redovito je to, naime, zajedničko izletničko putovanje na kraju nastavne godine, odnosno pred odlazak na ljetni raspust, ali je ove godine samo odredište posebno birano s obzirom na to da se nalazimo u godini obilježavanja 10. godišnjice rada naše odgojno-obrazovne ustanove.

Putovanjem preko Mostara, gdje smo posjetili povijesnu gradsku jezgru sa Starim mostom te Vladičanski dvor, a potom Trebinja gdje smo nakratko uživali u posjetu gradskoj tvrđavi i katedrali Rođenja Marijina, dođosmo i pred vrata Boke.

Spuštajući se niz serpentine, kao znak dobrodošlice pred nama se ukaza Herceg-Novi, a u daljini otok Mamula kao drevni štit Boke kotorske. Duž bokeljske obale, preko Zelenike, Bijele i Baošića, kada nam zdesna ostade tjesnac Verige – najuži dio zaljeva koji djeluje poput ključaonice kroz koju se nazire blago dobro čuvane odaje, preko antičkog Risna u večernjim satima stigosmo do Perasta, gdje je za nas bio osiguran i smještaj.

U tom, nekad slavnom gradu bokeljskih pomoraca, kapetana, slikara i kipara, gradu raskošnih baroknih palača, crkava i samostana, pred kojim se nalaze dva jadranska dragulja-otoka: Gospa od Škrpjela i Sveti Jurje, tih se dana održavao i Međunarodni festival klapske pjesme, što je dalo poseban tom i našem boravku u ovom kraju.

Sutra ujutro, već s prvim sunčevim zrakama, turističkom brodicom uputismo se na Gospu od Škrpjela, a pritom se pogledom osvrćemo i na Svetog Jurja, prirodni otok na kojem su još u 12. stoljeću benediktinci podigli samostan i crkvu sv. Jurja. Danas je tu, kako saznajemo, mjesto za duhovnu obnovu svećenstva Subotičke biskupije.

Za razliku od Svetog Jurja, otok Gospe od Škrpjela je umjetni otok nastao u 15. stoljeću stalnim nasipanjem kamenja i potapanjem starih brodova oko hridi koja je tu postojala. Predaja kaže da su dva brata Mortešić iz Perasta, prilikom ribanja jedne večeri 1452. godine, pronašli Gospinu sliku na hridi, neposredno uz otok Sveti Jurje. Pobožni Peraštani došli su na ideju o podizanju svetišta na hridi, i to nakon čudesnog ozdravljenja jednog od braće Mortešić, koji se prije toga zavjetovao pred, na hridi, nađenom svetom slikom. Kompleks Gospe od Škrpjela čini crkva Uznesenja Presvete Bogorodice čiju je unutrašnjost – najvećim dijelom – svojim djelima ukrasio jedan od najvećih baroknih slikara istočnojadranske obale – Peraštanin Tripo Kokolja. Mnoštvo srebrenih zavjetnih pločica koje su stoljećima ovdje ostavljane u znak zahvale za uslišane molitve, bogatstvo umjetničkog rada, kao i muzej koji se nalazi neposredno uz crkvu, nikoga od nas nisu ostavili ravnodušnim.

U tri dana trebalo je dosta toga posjetiti, premda je za obilazak ovog dijela jadranske obale, gdje svaki kamen odiše bogatom prošlošću, potrebno znatno više vremena. Međutim, trudili smo se vidjeti barem dio toga blaga. Preko starog ribarskog naselja Dobrota, došli smo do Kotora, starog grada podno Lovćena. Ulaskom na glavna gradska vrata, pred nama se otvorio “ovozemaljski raj”. Gradski sat i Kneževa palača na Trgu od oružja, znamenita katedrala sv. Tripuna, zaštitnika grada, u sklopu koje smo obišli i bogatu riznicu, a gdje nam je o prošlosti ovoga zdanja govorio kanonik don Anton Belan, potom raskošne palače kotorskih providura, vlastelina, plemića i pomoraca, uz crkve sv. Luke, sv. Nikole, sv. Klare pa sve do crkve sv. Marije od Rijeke (Koleđata), u kojem se čuva neraspadnuto tijelo bl. Ozane Kotorke, samo su dio bogatog kulturno-povijesnog naslijeđa koji se stoljećima taložio i, unatoč prirodnim nepogodama, do danas sačuvao.

Doći u Kotor, a ne popeti se na gradsku tvrđavu Sveti Ivan, među Kotoranima znanu i kao Sanđovani, bili bismo uskraćeni za sve ljepote koje se, s ove tvrđave, pružaju ne samo na Kotor, nego i na veći dio zaljeva. A na pola puta do vrha tvrđave s koje je u 16. stoljeću od Osmanlija obranjen Kotor, nalazi se crkva Gospe od Zdravlja, ranije znana kao Gospa od Počivala, čiji zvonik dominira ovim dijelom Boke.

Nakon kratkog odmora, obogaćeni svime onim što smo vidjeli, preko ribarskih naselja Škaljara i Mula, stigosmo i do Prčanja. Mjesto je to smješteno uz morsku obalu, koje se prvi put spominje u 14. stoljeću, koje u svojim njedrima čuva jednu od najljepših crkava na Jadrau – Bogorodičin hram, a pred njim spomen-biste znamenitih osoba našeg podneblja – Štrosmajera, Njegoša, Učelinija, Visina, Lukovića…

I dok su se neki od nas odlučili okupati na prčanjskoj plaži, drugi dio se, preko Veriga, uputio do Tivta, grad čiju glavninu danas zauzima Porto Montenegro, novoizgrađeno luksuzno turističko naselje.

Poslije ugodnog boravka u Perastu, kojem smo se svake večeri, nakon obilaska bokeških dragulja vraćali, pozdravom s našim domaćinom don Srećkom Majićem, župnikom peraštanskim i opatom Svetog Jurja, zaputili smo se, istom rutom, do Dubrovnika.

Premda nas je od Herceg-Novog pa gotovo do ulaska u Dubrovnik pratila jaka kiša, ulaskom u stari grad, kao u znak dobrodošlice, sunce nas je potpuno obasjalo. Stradun, Onofrijeva fontana, Knežev dvor, katedrala, crkva sv. Vlaha, pravoslavni hram, Mala braća, jezuitski kompleks, zidine te izlaz na Porporelu s pogledom na Lokrum bili su istinski šlag pred kraj trodnevnoga putovanja.

Dolaskom u Banju Luku, danima kasnije teško se bilo oteti svim onim lijepim dojmovima, bogatstvu kojem smo svjedočili pa smo, svatko od nas, nastojao sve viđeno – barem djelomično – prenijeti i drugima. Neke krajeve, gradove, mjesta dovoljno je jednom posjetiti, međutim, Boki kotorskoj i njezinim ljepotama potrebno je iznova se vraćati.